Pitali smo organizacije iz Slavonije i Baranje kako danas izgleda volontiranje – i što im zapravo treba.

Kako danas izgleda volontiranje u Slavoniji i Baranji? Istražili smo stanje, izazove i potrebe organizatora volontiranja kroz Upitnik o stanju, izazovima i potrebama organizatora volontiranja za uključivanje volontera i razvoj volonterskih programa u Slavoniji i Baranji. Cilj upitnika bio je dobiti bolji uvid u to kako organizacije u regiji razumiju volontiranje, koliko uključuju volontere, s kojim se izazovima susreću te što im je potrebno kako bi njihovi volonterski programi bili dostupniji, inkluzivniji i održiviji.

U istraživanju je sudjelovalo 25 organizacija, među kojima su najzastupljenije udruge, ali su sudjelovale i ustanove te javne institucije. Najveći broj organizacija dolazi iz Osječko-baranjske županije, dok su u istraživanju bile zastupljene i organizacije iz Vukovarsko-srijemske, Brodsko-posavske, Požeško-slavonske i Virovitičko-podravske županije.

Rezultati pokazuju kako organizacije u Slavoniji i Baranji volontiranje jasno prepoznaju kao važan oblik društvene solidarnosti, građanskog angažmana, podrške ljudskom dostojanstvu i socijalnog uključivanja. Posebno je važno istaknuti da sve organizacije koje su sudjelovale u istraživanju uključuju volontere u svoj rad.

Najveći broj organizacija godišnje uključuje između 10 i 50 volontera, dok manji broj organizacija uključuje više od 50 ili 100 volontera godišnje. Organizacije najčešće djeluju u područjima socijalne djelatnosti, obrazovanja, kulture i umjetnosti, znanosti i istraživanja, ljudskih prava i održivog razvoja.

Uključivanje osoba s manje mogućnosti

Jedan od važnih dijelova upitnika odnosio se na uključivanje osoba s manje mogućnosti u volontiranje. Rezultati pokazuju da većina organizacija već uključuje osobe s manje mogućnosti ili izražava želju da ih uključi u budućnosti.

Najčešće uključene skupine su dugotrajno nezaposlene osobe, osobe slabijeg ekonomskog statusa, žene u nepovoljnom položaju i osobe s invaliditetom. S druge strane, istraživanje pokazuje da su neke skupine i dalje vrlo slabo uključene, posebno migranti i/ili izbjeglice, liječeni ovisnici te beskućnici, koji nisu uključeni u rad niti jedne organizacije koja je sudjelovala u upitniku.

Važan nalaz odnosi se i na formalne smjernice za uključivanje osoba s manje mogućnosti. Gotovo polovica organizacija ima formalno utvrđene smjernice, ali značajan broj organizacija ih nema ili nije siguran postoje li takve smjernice u njihovom radu. To pokazuje da inkluzija postoji kao vrijednost i praksa, ali još uvijek nije uvijek sustavno razvijena.

Izazovi s kojima se organizacije susreću

Organizacije su kao najveće prepreke u osiguravanju jednakih mogućnosti za sve volontere istaknule teškoće u privlačenju volontera i nedostatak financijskih sredstava. Osim toga, značajan broj organizacija prepoznaje i nepristupačnost prostora, ograničen doseg i vidljivost u zajednici, nedostatak znanja i svijesti unutar organizacija te nedostatak tehničkih i materijalnih resursa.

Ovi rezultati jasno pokazuju da razvoj kvalitetnih i uključivih volonterskih programa ne ovisi samo o motivaciji organizacija. Potrebni su resursi, dostupni prostori, edukacija, promocija, partnerstva i stabilnija podrška zajednice.

Novi trendovi u volontiranju

Organizacije prepoznaju i važne promjene u načinu na koji ljudi danas volontiraju. Najizraženiji trendovi su sve veće poteškoće u dugoročnom zadržavanju volontera te rast potrebe za kraćim, fleksibilnijim i povremenim oblicima volontiranja.

Također se ističu socioekonomski pritisci, manjak slobodnog vremena, promjene u motivacijama i očekivanjima volontera te sve veća važnost tema povezanih s usamljenošću i mentalnim zdravljem. Sve to upućuje na potrebu da se volonterski programi dodatno prilagode stvarnom životu ljudi danas.

Što organizacijama treba?

Kao najvažnije potrebe za daljnji razvoj volontiranja organizacije ističu bolju promociju volontiranja u zajednici, financijsku podršku, edukaciju, savjetovanje i mentorstvo, podršku za uključivanje različitih skupina volontera, pristupačnu tehnologiju i resurse te jače umrežavanje s drugim organizacijama i dionicima.

Drugim riječima, organizacije žele razvijati volontiranje, ali im je za to potrebna sustavnija podrška. Volontiranje se često promatra kao nešto što nastaje iz dobre volje pojedinaca i organizacija, no rezultati ovog istraživanja pokazuju da je za kvalitetno, dostupno i uključivo volontiranje potrebna i ozbiljna infrastruktura.

Osim grafičkog prikaza ključnih zaključaka, donosimo i širi osvrt na ono što nam ova analiza govori.

Osvrt

Ako ovu analizu svedemo na suštinu, ona zapravo govori o jednoj zanimljivoj napetosti: s jedne strane imamo snažnu vjeru u volontiranje kao pokretača solidarnosti i promjena, a s druge strane realnost u kojoj se organizacije bore da pronađu ljude, vrijeme i resurse da to stvarno i ostvare.

Volontiranje u Slavoniji i Baranji očito nije problem vrijednosti, organizacije ga duboko razumiju i žive. Problem je infrastrukture i prilagodbe stvarnom životu ljudi danas. Organizacije žele uključiti više ljudi, ali nemaju dovoljno podrške. Svi prepoznaju važnost uključivosti, ali ona još uvijek nije sustavno razvijena, posebno za one koji su najviše na margini.

U tom smislu, ovo istraživanje ne otkriva manjak potencijala, nego manjak povezanosti: između potreba zajednice, kapaciteta organizacija i načina na koji ljudi danas žele sudjelovati.

Zato preporuke nisu samo “što treba raditi”, nego “kako drugačije razmišljati o volontiranju”:

Volontiranje treba približiti stvarnom životu ljudi
Ako ljudi nemaju vremena, ponudimo kraće, fleksibilnije angažmane. Ako su pod pritiskom, volontiranje treba biti izvor smisla i povezivanja, a ne dodatna obaveza.

Inkluzija ne može biti slučajna
Ako želimo uključiti one koji su najviše isključeni, to se neće dogoditi samo od sebe. Treba plan, partnerstva i konkretna podrška organizacijama da to izvedu.

Organizacije ne mogu same nositi sustav
Volontiranje je javno dobro, ali ga trenutno najviše “nose” organizacije civilnog društva. Bez stabilnijeg financiranja i podrške zajednice, taj model ima svoje granice.

Vidljivost je pola posla
Ako ljudi ne vide prilike za volontiranje ili ne razumiju zašto je to važno, neće se uključiti. Priče, primjeri i pozivi na smisleni doprinos važniji su nego ikad.

Manje “modela”, više odnosa
Najjača praksa koju su organizacije pokazale je razgovor s volonterima. To je dobar podsjetnik da volontiranje nije samo sustav, nego odnos.

Na kraju, možda je ključno pitanje koje ova analiza otvara zapravo vrlo jednostavno:
ne kako dobiti više volontera, nego kako stvoriti zajednicu u kojoj je volontiranje prirodan dio života.