Moje ime je Nikolina Kusturić, imam 23 godine i dolazim iz Tenja, prigradskog naselja Osijeka. Redovna sam studentica druge godine diplomskog te praktikantica socijalnog rada u DKolektivu. O sebi mogu reći da sam dosta aktivna i dinamična osoba, pažljiva, susretljiva i otvorena. Najviše od svega cijenim zdravlje i svoju obitelj, a slobodno vrijeme volim provoditi s bliskim osobama, često u prirodi, nekoj šetnji ili u vožnji biciklom. Posebne teme moga interesa su mentalno i fizičko zdravlje, samosvjesnost, asertivnost u komunikaciji i društveno neprihvatljivo ponašanje mladih te prevencija istog.

Prvi puta sam kročila u Društveni atelje prije nekoliko godina, kada sam došla na tečaj španjolskog kod Marie Isabel. Sjećam se da mi je prostor izgledao jako interesantno, jer sam očekivala nekakav ured ili učionicu, a bilo je kao da sam došla kod nekog doma i osjećala sam tu toplinu dobrodošlice. Nisam nikada zamišljala da ću ponovno i aktivno provoditi vrijeme u Društvenom ateljeu ni da će ono postati dio mog velikog praktičnog iskustva.

U ateljeu je uvijek bilo dinamično i interaktivno kakva sam i sama karakterno tako da sada vidim razlog kako sam se i zašto dobro uklopila. Smatram da je baš svako iskustvo bilo nezaboravno za mene zato što me je naučilo nečemu novom, otvorilo neka druga vrata i otkrila sam neke svoje nove interese i sposobnosti o kojima nisam znala...Cijenim svaki digitalni kutak srijedom s osobama starije životne dobi i što sam pružala podršku inkluzivnom volontiranju, svaki Erasmus+ projekt, aktivnosti i treninge unutar projekata u Društvenom ateljeu, pa čak i sate provedene na računalu uz Canvu, jer je iza mene jedna objavljena publikacija na kojoj sam vrijedno radila s drugima i samostalno. Ipak, najzadovoljnija sam bila nakon Okruglog stola kojeg smo organizirale studentice socijalnog rada iz Amerike i uz podršku mog mentora Nikice, jer sam tada prvi put, ne samo predložila i raspisala ideju nekog događaja, nego ju i realizirala, uz potpunu slobodu i povjerenje mentora, a to je bio veliki uspjeh za mene.

Jednu posebnu osobu koju sam upoznala u ateljeu je Nathalie iz Irske, a sudjelovale smo skupa na Erasmus projektu „Spaces of Diversity“. Samo bih voljela reći da je predivna osoba, jako hrabra i osjetljiva za druge te da me je još više nadahnula za rad u mojoj profesiji.

Drago mi je što sam upravo DKolektiv i Društveni atelje odabrala kao svoje posljednje akademsko praktično iskustvo (na ovome fakultetu). Znači mi što sam naišla na osobe koje su društveno osjetljive, njeguju različitost, istinski vide i žele pomoći ljudima. Nakon ovog iskustva, imam hrabrost i volju dalje se profesionalno i osobno razvijati, istraživati sebe i društvo oko sebe te se brinuti za dobrobit zajednice, posebno onih najosljetivijih članova. Shvatila sam da se pojam „pomoći“ u našem društvu često svodi na neke površne, najčešće materijalne geste – davanje nečeg vidiljivog. No, istinska pomoć ne mora uvijek imati oblik ili rješenje, zapravo, ono najosnovnije, a često i najmoćnije što možemo učiniti, to jest pružiti nekome je samo naša prisutnost, otvorenost, aktivno slušanje i nediskriminatorni stav. To su temelji koji mogu stvarno iscijeliti i osnažiti te stvoriti prostor u kojem se osoba osjeća prihvaćenom. Uvijek su tu tiha čuda naše svakodnevice koja zahtijevaju jako malo, ali trebamo ih osvijestiti i tako možemo učiniti mnogo.