U sklopu projekta „PovezniK – škole koje grade povjerenje“ provedeno je istraživanje o odnosima, povjerenju, pripadnosti i zajedništvu u školskom okruženju. Rezultati istraživanja predstavljeni su 17. i 18. lipnja 2026. godine na Akademiji socijalne kohezije, edukacijskom programu namijenjenom učiteljima, nastavnicima, stručnim suradnicima i drugim odgojno-obrazovnim djelatnicima.

Kako učenici i učitelji vide odnose u školi? Osjećaju li se učenici sigurno, uključeno i podržano? Koliko škola doista funkcionira kao zajednica u kojoj se učenici osjećaju prihvaćeno, saslušano i povezano s drugima? Upravo su to bila neka od pitanja kojima smo se bavili kroz istraživanje provedeno među učenicima i učiteljima škola uključenih u projekt.

Cilj istraživanja bio je dobiti bolji uvid u stavove učenika i učitelja o međusobnom povjerenju, osjećaju pripadnosti, uključenosti, podršci, suradnji i zajedništvu u školi. Istraživanje je provedeno putem dva upitnika: jednog namijenjenog učenicima viših razreda osnovnih škola i učenicima srednjih škola, a drugog učiteljima, nastavnicima i stručnim suradnicima.

U istraživanju je sudjelovalo 129 učenika i 25 učitelja, a upitnici su provedeni u školama partnerima na projektu: OŠ Franje Krežme Osijek, OŠ Davorin Trstenjak Čađavica i Tehnička škola i prirodoslovna gimnazija Ruđera Boškovića Osijek.

Rezultati pokazuju da u školama postoji važan temelj za razvoj povezanosti i zajedništva. Većina učenika ima barem jednu odraslu osobu u školi kojoj se može obratiti, a velik broj učenika osjeća pripadnost razredu i školi. Ipak, istraživanje istovremeno pokazuje da povjerenje, sigurnost izražavanja mišljenja i podrška među učenicima nisu uvijek stabilni te ih ne doživljavaju svi učenici na isti način.

Povjerenje postoji, ali često ovisi o situaciji

Jedan od ključnih nalaza istraživanja odnosi se na povjerenje među učenicima. Rezultati pokazuju da je ono prisutno, ali nije jednako snažno kod svih učenika i često ovisi o okolnostima. Manje od polovice učenika jasno navodi da može vjerovati većini učenika u svom razredu, dok velik dio odgovara da to može samo ponekad. Slično tome, značajan broj učenika ne osjeća se uvijek sigurno kada izražava svoje mišljenje pred drugim učenicima.

U otvorenim odgovorima učenici kao prepreke povjerenju često navode ogovaranje, ismijavanje, sukobe, nedostatak razumijevanja i osjećaj da se njihovo mišljenje ne uvažava dovoljno. Kao ono što bi moglo pomoći najčešće ističu više razgovora, poštovanja, zajedničkih aktivnosti i bolje odnose u razredu.

Učitelji, pak, razrednu klimu uglavnom procjenjuju pozitivnije od učenika. Većina učitelja smatra da među učenicima postoji međusobno povjerenje i da se učenici osjećaju sigurno izražavati svoje mišljenje. Ta razlika u percepciji važan je nalaz jer pokazuje da iskustvo učenika i procjena odraslih ne moraju uvijek biti usklađeni. Drugim riječima, ono što odrasli vide kao dovoljno sigurno okruženje, učenici mogu doživljavati drugačije.

Pripadnost je prisutna, ali sudjelovanje nije jednako za sve

Istraživanje pokazuje da većina učenika ima razvijen osjećaj pripadnosti razredu i školi. To je važan i ohrabrujući nalaz jer osjećaj pripadnosti predstavlja temelj za učenje, sudjelovanje i razvoj pozitivnih odnosa.

No, kada je riječ o sudjelovanju u školskim aktivnostima, rezultati su složeniji. Dio učenika sudjeluje u aktivnostima izvan redovite nastave, no značajan broj učenika uključuje se samo povremeno ili se uopće ne uključuje. Učenici se najviše uključeno osjećaju u aktivnostima koje su praktične, timske, kreativne i povezane s njihovim interesima, poput sporta, projekata, umjetničkih, kreativnih i izvannastavnih aktivnosti.

Istovremeno, dio učenika navodi da ne zna koje su im aktivnosti dostupne ili da se ne želi uključiti ni u jednu ponuđenu aktivnost. Ovaj nalaz ne govori nužno o manjku interesa učenika, nego o potrebi da se aktivnosti bolje približe njihovim stvarnim interesima, svakodnevici i načinima sudjelovanja koji im imaju smisla.

Učitelji uglavnom procjenjuju da učenici sudjeluju u školskim aktivnostima i da škola potiče uključivanje. Međutim, u odnosu na odgovore učenika, vidljiva je razlika u percepciji stvarne uključenosti. To pokazuje da nije dovoljno da prilike postoje, važno je i da ih učenici prepoznaju kao dostupne, relevantne i otvorene za njih.

Zajedništvo se gradi kroz svakodnevne odnose

Treće područje istraživanja odnosilo se na zajedništvo, podršku i suradnju u školi. Rezultati pokazuju da među učenicima postoji određena razina međusobne pomoći, ali ona nije uvijek dosljedna. Više od polovice učenika navodi da si učenici međusobno pomažu kada je nekome teško, no velik dio učenika ističe da se to događa samo ponekad. Osjećaj podrške razreda također nije stabilan kod svih učenika.

Suradnički rad u skupinama prisutan je u nastavi, ali često ovisi o predmetu, nastavniku ili konkretnoj aktivnosti. Učenici u otvorenim odgovorima jasno prepoznaju što bi moglo pomoći: više komunikacije, bolje upoznavanje, više zajedničkih radionica i aktivnosti, manje vrijeđanja i podjela te više prilika da učenici rade zajedno.

Učitelji također naglašavaju važnost zajedničkih aktivnosti, timskog rada, projekata, neformalnog druženja i jačanja komunikacije. Ističu i potrebu za uključivanjem roditelja, dodatnom edukacijom učitelja i sustavnijim radom na razrednoj klimi.

Ovi rezultati pokazuju da se zajedništvo ne može svesti na jednu radionicu, jedan projekt ili povremenu aktivnost. Ono se gradi kroz svakodnevne odnose, način komunikacije, rješavanje sukoba, uvažavanje različitosti i stvaranje prostora u kojem se svaki učenik može osjećati prihvaćeno.

Što školama treba?

Rezultati istraživanja jasno upućuju na nekoliko važnih potreba. Školama su potrebni jasni i dosljedni načini stvaranja sigurnog prostora za izražavanje mišljenja. Učenicima treba više prilika da govore, ali i iskustvo da će ih drugi doista saslušati bez ismijavanja, osuđivanja ili odbacivanja.

Potrebno je jačati komunikacijske vještine, kulturu dijaloga i načine mirnog rješavanja sukoba. Povjerenje se ne može graditi bez osjećaja sigurnosti, a sigurnost se ne razvija samo pravilima, nego i odnosima.

Važno je povećati raznolikost i dostupnost školskih aktivnosti te učenike aktivnije uključiti u njihovo planiranje. Ako želimo da učenici sudjeluju, potrebno ih je pitati što im je važno, što ih zanima i na koji način žele doprinijeti školskoj zajednici.

Učiteljima i stručnim suradnicima potrebna je podrška u razvoju metoda koje potiču suradnju, pripadnost, povjerenje i aktivno sudjelovanje učenika. Posebno se ističe potreba za interaktivnim, iskustvenim i suradničkim oblicima rada koji povezuju učenike i pomažu im da bolje upoznaju jedni druge.

Ako rezultate istraživanja sumiramo, oni govore o jednom važnom izazovu: škole već imaju snažne temelje pripadnosti, ali učenici ne doživljavaju uvijek jednaku razinu sigurnosti, podrške i uključenosti. To ne treba promatrati kao kritiku škole, nego kao poziv na pažljivije slušanje učenika.

Jer osjećaj pripadnosti ne znači samo biti fizički prisutan u razredu. Pripadati znači imati osjećaj da te netko vidi, čuje i uvažava. Znači moći pogriješiti bez straha od ismijavanja. Znači imati prostor za ideje, pitanja, nesigurnosti i različitosti. Znači znati da u razredu i školi postoji netko kome se možeš obratiti.

Socijalna kohezija u školi ne nastaje odjednom. Ona se gradi svakodnevno  kroz male, dosljedne i promišljene načine na koje učenici i odrasli u školi stvaraju prostor povjerenja, podrške i pripadnosti.

 

-----------------

Projekt PovezniK – škole koje grade povjerenje provodi DKolektiv u partnerstvu s obrazovnim institucijama i uz financijsku podršku Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.