Top
DKolektiv -

Volonterski centar Osijek| Drugi na prvom mjestu| Mali kolektiv za veliki kolektiv| Vrline znanja| Energija srca

Nazovite nas :
+385 31 211 306
Uvod

U serijalu „Žene koje grade lokalnu zajednicu“ predstavljamo žene čiji rad u civilnom društvu donosi pozitivne društvene promjene i ostavlja traga u životima pojedinaca i zajednica.

zene-koje-grade-lokalnu-zajednicu-ivana-sibalic
24. srpanj 2025.

Civilno društvo je prostor u kojem svakodnevno nastaju male, ali važne pobjede, a iza njih često stoje žene. One ne traže priznanja, ali ih zaslužuju. Njihova snaga leži u znanju, ustrajnosti, viziji i autentičnosti. Upravo zato, ovaj serijal posvećujemo njima - ženama koje svakodnevno stvaraju bolje društvo, često daleko od reflektora, ali s dubokim i trajnim učinkom. 

U serijalu „Žene koje grade lokalnu zajednicu“ predstavljamo žene čiji rad u civilnom društvu donosi pozitivne društvene promjene i ostavlja traga u životima pojedinaca i zajednica. Njihovo djelovanje često prolazi ispod radara javnosti, iako iza njega stoje godine iskustva, znanja, empatije i borbe za pravednije društvo. Ovim pričama želimo učiniti vidljivim njihov doprinos i pokazati kako civilno društvo svakodnevno pokreće promjene u zajednici.

Prva priča vodi nas kroz put Ivane Šibalić, žene koja je civilni sektor otkrila gotovo slučajno, ali mu se predano posvetila, gradeći snažnu vezu s ljudima i lokalnom zajednicom. Kroz više od 20 godina rada u udruzi Breza, Ivana je svoju karijeru posvetila pružanju podrške djeci i mladima bez adekvatne roditeljske skrbi, pokazujući kako osobna inicijativa i predanost mogu postati pokretačka snaga razvoja.

 

Početkom 2000-ih, s diplomom Pedagoškog fakulteta i bez stalnog zaposlenja, Ivana nije mogla ni zamisliti da je njen put u civilnom društvu i da ću u njemu ostati više od dva desetljeća. Kad me pitaju kako sam tamo završila, kažem - slučajno. No zapravo, slučajnosti ne postoje - sve ima svoj tijek i vrijeme. Sanjala sam o radu u školi ili knjižnici, ali dobivala odbijenice. U jednom trenutku sam pomislila - prihvatit ću bilo što, samo da ne stojim. I tada se dogodila prekretnica. Počela sam pomagati djeci s teškoćama u učenju i davala poduke hrvatskog jezika strancima iz Albanije. Bio je to moj prvi susret sa svijetom nejednakosti i trenutak kad sam osjetila da ono što radim ima smisla, iako tada nisam ni znala da je to zapravo civilni sektor.

Već tijekom studija vodila je aerobik, što joj je donijelo kontakte sa ženama koje su je povele prema novom poglavlju - povezale je sa Suzanom Vargović, koja je tada pokretala udrugu Breza. Bez puno razmišljanja, ali s mnogo entuzijazma, priključila joj se. Nisam znala ništa o sustavu, ali sam znala da želim pomoći. Tako sam počela volontirati – obnavljali smo kuću u Čepinskim Martincima kako bismo stvorili siguran prostor za djecu i mlade bez odgovarajuće skrbi. Radila sam sve - pisala projekte, tražila donacije, komunicirala s institucijama, kuhala, čistila - sve što je bilo potrebno za njih.

 

Imam posao iz snova - ne zato što je savršen, nego zato što mi pruža slobodu i što sam ga sama oblikovala. Ivana je radila i učila u hodu. Počela je kao odgajateljica, nastavila kao projektna koordinatorica, a danas vodi programsko-projektnu jedinicu u Brezi. Moj radni dan ne izgleda tako da svakodnevno odgovaram nekome ili čekam upute. Umjesto toga, sama oblikujem svoj posao - biram kako ću raditi, s kim i na čemu. Zapravo sam sama sebi stvorila radno mjesto osluškujući potrebe zajednice i koristeći ono što jesam i što mogu. Upravo ta sloboda me pokreće i drži motiviranom. Vidim konkretne rezultate i mogu ih pratiti, a to mi daje osjećaj svrhe i potvrde da ono što radim ima smisla.

Vjerujem da znanje ne vrijedi ako ga zadržiš za sebe i zato sve što znam, želim prenijeti dalje. Više nisam toliko na terenu, ali strateški razmišljam i djelujem kako bi organizacija opstala, korisnici nastavili primati kvalitetne socijalne usluge, a tim imao stabilnost i sigurnost. Nakon toliko godina rada, shvatila sam da moj rad nema smisla ako ne prenosim znanja i vještine koje sam stekla. Danas mentoriram mlađe kolege, vodim edukacije o društvenim inovacijama, projektnom ciklusu, upravljanju i sl....vjerujem da je upravo taj prijenos znanja ključ za održivost svega što radimo.

Uskladiti privatno i poslovno u civilnom sektoru nije lako. Često radimo više nego što piše u ugovoru. Granica između radnog i privatnog vremena je tanka, a fleksibilnost nije luksuz nego nužnost. Moja djeca su odrastala uz projekte, radionice i festivale. To nije uvijek bilo lako, ali mislim da im je to dalo vrijednosti koje formalno obrazovanje ne može prenijeti. Bez podrške supruga i djece ne bih ostvarila sve što jesam. Zadovoljna sam što sam što sam uspjela ostati vjerna sebi, i kao majka, i kao supruga, i kao radnica u civilnom sektoru.

Predrasude? Ima ih. Mnogi ne znaju što zapravo radimo mi u udrugama. Često me pitaju: „Volontiraš? A gdje ti je pravi posao?“. Kao da rad u civilnom društvu nije ozbiljan. Kao da projekti koje vodimo, rezultati koje postižemo i promjene koje stvaramo nisu dovoljno važne i vrijedne.

 

U civilnom društvu žene često nose najveći dio tereta i istovremeno stvaraju najviše promjena, pa ipak nisu dovoljno vidljive. "Ne mogu reći da sam osobno doživjela otvorenu diskriminaciju,. Na sastancima se često osjeti razlika u tonu, pristupu i ozbiljnosti kojom se tretira ženski glas. Ponekad, bez obzira tko je s druge strane, muškarac ili žena, osjećaj je da moramo uložiti dodatni trud kako bismo bile shvaćene jednako ozbiljno. Stalna prisutnost tih suptilnih procjena zna biti iscrpljujuća.

U civilnom društvu, osobito na međunarodnoj razini, iskustvo mi je drugačije – odnosi su otvoreniji, a komunikacija ravnopravnija. I to daje nadu da se promjene događaju, makar postupno.

Okruženje u kojem radimo nije uvijek poticajno - često nedostaje razumijevanja i podrške od strane institucija. No, naučila sam razmišljati u smjeru rješenja. Kad se nađem pred zidom, sama sebi kažem „Što je najgore što se može dogoditi?“ I krenem dalje, osmislim nešto novo. Uvijek vjerujem da ću uspjeti jer se ne bojim promjene.

Rezultati? Snaga žena u civilnom sektoru nije u brojevima, već u utjecaju koji ostavljamo iza sebe. Ponosna sam na svaki korak koji smo prošli i na sve što smo ostvarili. Na Festival Zemlja bez granica, koji je od male inicijative prerastao u manifestaciju koja spaja djecu iz različitih svjetova, bez predrasuda, bez granice. Više od 85 % djevojaka iz naših programa za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, završilo je obrazovanje i stalo na svoje noge. Neke su danas naše kolegice. Jedna je završila socijalni rad, druga otvorila obrt, treća radi u policiji. Jedna je primjerice otišla u Švicarsku, završila dva fakulteta i postala socijalna radnica. O njoj je snimljen dokumentarni film. One nisu samo „ bivše korisnice“, već agentice promjene.

Uspješna žena - to je ona koja je sretna u onome što radi. Ne nužno zato što ima savršenu karijeru, nego zato što je ostvarena u onome što joj je važno, bilo da je to posao, obitelj ili osobni mir. Uspjeh je i znati balansirati između profesionalnog i privatnog života. Biti roditelj i istovremeno hendlati posao - to je poseban izazov. U današnjim, sve zahtjevnijim vremenima, to nije nimalo jednostavno. I zato smatram da je i to uspjeh - zadržati svoju autentičnost, imati obitelj, zajednicu, podršku... jer vrlo često, kad žena dođe kući s posla, samo se prebaci na drugi, neplaćeni posao. I to treba znati priznati i cijeniti.

Za Ivanu je najveći uspjeh sloboda da oblikuje rad po vlastitim vrijednostima i interesima. "Moj posao nije samo posao. On je prostor osobnog razvoja, kreativnosti i doprinosa zajednici."

Ne gradim karijeru. Gradim odnose.
Ne jurim titule. Gradim zajednicu.
Vjerujem da rad u civilnom društvu mijenja svijet. Ne preko noći, ne glasno, ali trajno.

Moja poruka drugima:
Radite poslove koji vas ispunjavaju.

Borite se za ravnotežu jer ona ne dolazi sama.
 

 

Pratite nas i sljedećeg mjeseca, kada donosimo novu priču!

Projekt ALISA je nastao kao odgovor na nedovoljno prepoznavanje uloge i potencijala žena u razvoju demokracije, ljudskih prava, osnaživanju ranjivih skupina i izgradnji uključivog društva. Kroz projekt smo željeli doprinijeti jačanju kapaciteta žena liderica za autentično vođenje organizacija i inicijativa, stvaranju novih mreža podrške među ženama te boljem prepoznavanju uloge žena iz OCD-a u razvoju i oporavku zajednice.

Kroz strateški usmjerenu i sveobuhvatnu podršku koja obuhvaća edukaciju, povezivanje i razmjenu žena te istraživanje i razvoj novih alata i metoda rada, projekt je omogućio ženama kvalitetnije vodstvo i snažniji organizacijski utjecaj.

 

Projekt ALISA je financiran kroz PROTEUS | Transatlantic Foundation I German Marshall Fund


Co-funded by the European Union. Views and opinions expressed are however those of the author(s) only and do not necessarily reflect those of the European Union or the European Education and Culture Executive Agency. Neither the European Union nor the granting authority can be held responsible for them.

 

 

 

 

Članstvo u mrežama:

Upravljanje kvalitetom:

Financijski podržavaju:

ured-za-udruge
DKolektiv je korisnik organizacijske podrške u razdoblju 1.9.2022. - 30.4.2024.