Ja sam Svitlana i imam 38 godina. Došla sam u Hrvatsku zbog rata, slučajno. To mi nije bio cilj na početku, ali sada vidim da je to bilo dobro rješenje, doći ovdje i upoznati Hrvate i Hrvatsku. Došla sam sa sinom i kćeri i jako smo se brzo uklopili u zajednicu.

Prvi puta sam upoznala Društveni atelje tjedan dana nakon dolaska u Hrvatsku, kroz Ukrajinski ženski Social club. Upoznala sam Lejlu, Mirnu, Nikicu…Ti naši sastanci subotama su nam bili jako važni zbog toga što mi u početku nismo ništa znali – gdje možemo otići, kako što funkcionira, gdje možemo tražiti pomoć – mi nismo ništa znali. Savjeti i informacije koje smo dobivali kroz Social club bili su jako važni za nas Ukrajince.

Pamtim kada sam prvi puta upoznala Lejlu. Ona mi je poklonila torbicu s kozmetikom. Ja sam tada bila jako tužna i rekla sam da mi to ne treba, ne želim se ni šminkati, a Lejla mi je rekla „Pričekaj samo malo, iskoristit ćeš ovo nekada.“ Taj poklončić mi je bio jako važan i još uvijek čuvam tu torbicu s kozmetikom. Ja sam u to vrijeme mislila da mi ne treba ništa, bila sam jako tužna.

Društveni atelje je mene upoznao s pojmom volonterstva. Ja nisam znala ništa o volonterstvu prije te nisam u svojem životu imala nikakvo volontersko iskustvo. U Društvenom ateljeu sam saznala što to znači i zašto je važno imati podršku i imati ljude s kojima uvijek možeš popričati. Prije ovoga sam povezivala volonterstvo isključivo s materijalnim stvarima, a u Društvenom ateljeu naučila sam da je to nešto unutarnje. Popričati s nekime, poslušati ga, pružiti mu podršku – to je najvažnije. Sada volonterstvo shvaćam puno šire i mislim da sam se u potpunosti promijenila na bolje zbog svojeg volonterskog iskustva ovdje u Osijeku. Mislim da sam postala tolerantnija.

Kada pričam o Društvenom ateljeu, prvo se sjetim našeg ženskog kluba – Ukrajinskog social cluba. To je bilo naše mjesto gdje smo se svi osjećali kao kod kuće i mogli pričati sa svima kao s bliskim prijateljima. Mi smo čekali svaku subotu samo da možemo s nekim popričati. Prvo smo komunicirali na engleskom, a kasnije smo već mogli pričati na hrvatskom. Tamo smo dobili odgovore na sva naša pitanja.

Osim toga, puno nam je pomogao tečaj hrvatskog jezika. A uvijek se i sjetim humanitarne akcije Pedala solidarnosti, kada ste nam omogućili bicikle, i na tome smo vam jako zahvalni. Moj sin u Ukrajini nije htio voziti bicikl, tu ga je naučio voziti.

Uskoro se vraćam nazad u Ukrajinu, ali htjela bih povesti cijelu Hrvatsku i sve vas sa mnom. Meni treba vaše znanje i vaša volja da pokažem ljudima u Ukrajini kako trebaju biti dobri jedni prema drugima. Nadam se da ću uspjeti promjeniti nešto u Ukrajini. Htjela bih otvoriti nešto slično Društvenom ateljeu u svojem gradu u Ukrajini. Htjela bih pokazati ljudima što se sve može postići volontiranjem. Želim prostor u kojem se može razgovorati, u kojem se dijele iskustva.

U Osijeku se osjećam kao kod kuće, i to najviše zbog ljudi iz zajednice. Pokazali ste nam dobrodošlicu. Osjećam se blisko sa svima koje sam upoznala ovdje. Najrađe bih ostala ovdje, ili bih vas sve spakirala i ponijela sa sobom. Nedostajat će mi ovaj život. Osječani su me naučili staviti život na pauzu, zastati i uživati na trenutak, sjesti i popričati – lagano, mirno, spokojno. Svi ljudi koje sam upoznala ovdje ostavili su neku dobru i toplu uspomenu u mom srcu. Iako odlazim, ostavljam ovdje svoju dušu – moju kći.