Što radi u Hrvatskoj i što je uopće EVS dala je odgovor u prvom postu. No kako je doživjela Osijek i Slavoniju, što ju je zadivilo, a što vidi kao najveći problem, uistinu je vrijedno pročitati.

Donosimo prve dvije objave, a buduće objave možete pratiti na blogu Belgium in Wonderland.

Uvod

Proteklih se šest i pol mjeseci mogu nazvati EVS volonterkom u Hrvatskoj, u Volonterskom centru Osijek. EVS je skraćenica za Europsku volontersku službu (European Volunteer Service). Program je financiran od strane Europske komisije, a njegov je cilj promocija solidarnosti i razmjena unutar Europske unije. Možete pronaći čitav niz projekata na koje se možete prijaviti, od ekoloških preko projekata u kulturi do društvenih aktivnosti, ali projekti su uvijek za volontere od 18 do 30 godina koji su voljni volontirati izvan svoje zemlje. Na taj je način u projekt uvijek uključena društvena i kulturna komponenta, budući da se nađete u sasvim novom okružju. Uvijek imate organizaciju koja šalje (iz zemlje u kojoj volonter živi) i organizaciju koja prima (gdje se EVS odvija), provodi projekt i podrška je volonteru prije, tijekom i nakon perioda volontiranja.

Volonter (to sam ja!) je financijski podržan u vidu putnih troškova, smještaja, novaca za hranu, nešto džeparca i tečaja jezika. Također, prilikom dolaska volonteri ima uvodni trening koji organizira Crveni križ, a za dugotrajne volontere postoji i dodatan trening tijekom trajanja samog volontiranja. EVS traje minimalno dva mjeseca, a maksimalno godinu dana, što čini moj EVS taman dovoljno dugačkim da bi se kvalificiralo kao dugoročno volontiranje (što, na moju sreću, uključuje dodatni trening u Splitu).

Projekt na kojem trenutno volontiram zove se „Social Atelier“ i uključuje volontiranje s izbjeglicama, podučavanje jezika (u mom slučaju nizozemskog) lokalcima, promociju EVS-a i popriličnu količinu slobodnog vremena koju treba organizirati u skladu s vlastitim vještinama, potrebama, interesima itd. Ovo je slobodno vrijeme odlična prilika da se upozna više organizacija, steknu dodatna znanja i upozna nove ljude. Trenutno volontiram u Eko centru Zlatna Greda, Iskra Waldorfskoj Inicijativi (neredovito, ali obožavam ih!) i Udruzi Breza (ovdje sam još uvijek u uzbudljivoj početnoj fazi). Slobodno vrijeme mi također dopušta da napravim online tečaj o volontiranju s izbjeglicama te da budem uključena u istraživanje na projektu Volonterskog centra Osijek koji se zove „Making it Matter“. Tako da možete vidjeti koliko je raznoliko postalo moje EVS iskustvo.

Nadam se da je ovaj prvi post odgovorio na neka pitanja, poput „što dovraga radiš u Hrvatskoj šest i pol mjeseci?“ ili „što je taj EVS o kojem stalno blebećeš?“. U sljedećih ću nekoliko postova nastaviti s vama istraživati najvažnije stvari u vezi svoga EVS volontiranja.

 

Razglednica iz Osijeka, Slavonije

Kada sam stigla u Osijek bila je još zima, što za ove dijelove Hrvatske znači jako hladno i snježno. Bilo je tiho, sivo i ulice su bile prazne. Ljudi nisu izlazili ako nisu morali, kao da je grad spavao zimski san. Možemo reći da to nije bila ljubav na prvi pogled. Ali onda sam vidjela transformaciju u ljeto i bilo je prekrasno. Gdje li su prije bili svi ti bicikli, terase i žive boje?

Osijek je grad skriven na samom sjeveroistoku Hrvatske, često zaboravljen i od ostatka Hrvatske. „Stvarno?“ odgovorila je u nevjerici recepcionarka hostela u Zagrebu kada sam joj rekla da mi se sviđa Osijek. Vjerojatno se nadala čuti odlučno „ne“, popraćeno pohvalama vlastitog, ujedno i glavnog grada Hrvatske. Meni pak nije bilo žao razočarati ju. Nekoliko mjeseci ranije, ovaj puta u Rijeci, recepcionar se pitao zašto Slavonci ne koriste svoju zemlju kako bi se uspeli na ekonomskoj ljestvici („Tamo su Vam ljudi primitivniji, znate?“). Očigledno nije bio u Slavoniji i nije vidio polja uljane repice, suncokreta i drugih poljoprivrednih kultura koji daju slavonskoj ravnici njezine posebne boje.

Volim razmišljati o Osijeku kao o kombinaciji malog i velikog grada. Ima svu infrastrukturu velikoga grada, ali bez popratnih gužvi i frustriranih vozača koji su mi dobro poznati iz života u Belgiji. Rijeka, parkovi i brojne slastičarne nude lijep spas od ljetnih vrućina.

Nažalost, ovo otkriva i neke od gospodarskih problema kroz koje ova regija prolazi. U dvadesetak je godina (1991.-2011.) oko 20.000 ljudi napustilo grad i ova brojka i dalje raste. Djeluje kao da svatko u Osijeku ima članove obitelji u drugim dijelovima Hrvatske i Europe: brata u Zagrebu, sestru u Dublinu, tetu u Njemačkoj. I ne zaboravimo tisuće Hrvata koji rade na obali tijekom sezone te poslužuju turiste koktelima i morskim specijalitetima (i ja sam bila jedna od tih turista, još nedavno).

Jedna od posljedica je da se čak i Osječani poprilično iznenade kada im kažem kako mi se sviđa njihov grad. Drugi je da su vrlo znatiželjni zašto sam ovdje. Uvijek mi je olakšanje reći im da sam volonterka i da nisam došla iz Belgije u Hrvatsku raditi na nekom od rijetkih dobro plaćenih poslova.

Molim vas, nemojte da vas gore navedeno zavara i navede da mislite kako je Osijek umirući grad. I te kako je živ: kao sveučilišni grad, kao kulturni centar, kao kolijevka različitih civilnih organizacija. Leži u srcu Balkana, 250 kilometara udaljen od tri glavna grada, bez da se time hvali. I najvažnije za mene: ovdje možete pronaći najprijateljskije ljude u Hrvatskoj, što mi je olakšalo da na 6 mjeseci učinim ovo mjesto svojim domom.