Osvrt jedne volonterke iz tranzitno prihvatnog centra za izbjeglice Slavonski Brod
 
Jedno od najčešćih pitanja koje mi ljudi postavljaju kada čuju da volontiram u Zimsko prihvatno-tranzitnom centru Slavonski Brod je: „Što misliš, dokle će to sve trajati?“.  Moj odgovor je uvijek isti.  Ne znam.
 
Ono što znam je da izbjeglice ne žele ostati u Hrvatskoj. Neki su prinuđeni ostati koji dan zbog bolesnog člana obitelji, ali i to samo u slučaju prijeke nužde kao što su porod, moždani ili srčani udar i slično. Ima jako puno takvih primjera. Mnogi od njih ni ne traže liječničku ili bilo kakvu drugu pomoć.
 
Najveći utisak na mene ostavio je jedan nepokretni dječak od 5 godina. Nije bio ni prvo, niti zadnje tako bolesno dijete koje sam vidjela, ali nešto u njegovom pogledu i skromnosti njegovih roditelja koji su tražili samo jedne hlače i kašastu hranu za njega, posebno me slomilo. Rasplakala sam se. Skupilo se.
 
Svi uvijek nastojimo biti nasmiješeni i širiti pozitivnu energiju prema izbjeglicama kako bi im na taj način pokazali da se ne trebaju bojati, da su u Hrvatskoj dobrodošli i da ćemo im pomoći koliko god možemo. I svi su zahvalni na pomoći koju dobiju. „Shukran“, „Thank you“, „Danke“, „Merci“ pa čak i „Hvala“ je ono što najčešće čujemo od njih i to nam izmami još veći osmijeh na lice.
 
Zato mi nikako nisu jasni komentari ispod članaka/postova prepuni mržnje i osude prema svima njima. Pogotovo od strane ljudi koji su izbjeglice vidjeli samo u medijima. Ima tamo različitih ljudi, uostalom kao i u cijelom svijetu. Sjetite se da su i mnogima od nas nepoznati ljudi pomogli za vrijeme i nakon Domovinskog rata. I bili smo zahvalni na toj pomoći. Isto kao što su oni sada zahvalni.
 
Nitko od nas ne zna što budućnost nosi. Možemo samo dati sve od sebe da pomognemo onima kojima je pomoć potrebna. Kako izbjeglicama tako i siromašnima, starima, nemoćnima, bolesnima i napuštenima. Jer dobro se dobrim vraća.

Nora Petrović