Prva dodjela volonterskih nagrada, zima 2006. Kavana hotela Central. Tridesetak nas, okupljenih oko nekoliko spojenih stolova. Šum kaputa na naslonima, tiha trema, skromna svečanost koja je nosila više srca nego forme. Bilo nas je malo, ali dovoljno da se osjeti početak, kao da smo otvorili vrata prostoru koji je oduvijek postojao, samo je čekao da ga netko nazove pravim imenom.

Nagrada za volonterski angažman rodila se iz vrlo jednostavne potrebe: da vidimo ljude koji su godinama bili prisutni za druge, bez očekivanja i bez pozornice. Htjeli smo zahvaliti onima koji su učinili malo, malo više ili mnogo za naše zajedničko dobro; školama koje su prepoznale koliko je važno učiti djecu i mlade kako biti dio zajednice; organizacijama koje su razumjele snagu dobro vođenih volonterskih programa; tvrtkama koje znaju da je društvena odgovornost dio njihova uspjeha i koje su svoje zaposlenike ohrabrivale da podijele svoje znanje i vrijeme. Posebno nam je bilo važno prepoznati i istaknuti one koji su morali preskočiti brojne prepreke da bi postali dio zajednice, i kojima je upravo volonterski angažman otvorio jedan novi svijet.

Suština volontiranja nikada nije bila u satima, projektima ni brojkama. Uvijek je bila u kvaliteti naših odnosa, u tome kako se susrećemo i podržavamo, kako smo prisutni jedni za druge. Dobrovoljni doprinos društvu način je da preuzmemo odgovornost za ono što nas okružuje. Kad nešto doživimo kao svoje, onda želimo da bude bolje. Kad nekoga doživimo kao svoga, onda stvaramo zajednicu.

Godine su se nizale, svaka s drugačijim licima i pričama, i broj ljudi koji su prisustvovali ovoj našoj svečanosti rastao je iz godine u godinu, dolazili su podržati, proslaviti, zahvaliti i upiti niti koje nas povezuju. Ono što je počelo kao skromno okupljanje postupno je postalo važno mjesto susreta. U vremenu kada se pažnja često troši na ono glasno i prolazno, mi smo željeli ustrajati na tihim, postojanim osloncima.

Kroz sve ove godine i priče koje smo prepoznali, svjedočili smo širokom luku dobrovoljnog djelovanja, od izravne podrške najosjetljivijim skupinama u našem društvu, do borbe za ljudska prava, zaštitu okoliša, pa sve do promocije znanosti i kulture.

Od početka nam je bilo važno da nagrada ne bude samo naše "hvala", nego poziv i prostor za druge da prepoznaju i odaju priznanje. Zato smo iz godine u godinu pozivali predstavnike lokalne samouprave i institucija, ne zbog formalnosti, nego da svojim građanima upute pogled i riječ koja se u javnom prostoru rijetko čuje: vidimo vas. A odlučili smo da ćemo ih pozivati uvijek, bez obzira na političke okolnosti, jer smo vjerovali da je ono što nas spaja važnije od onoga što nas dijeli. Gledajući unatrag, u većini su tu priliku razumjeli i iskoristili i time, vjerujem, oplemenili i vlastiti pogled. A kad nisu, opet smo ostali pri svom: točke susreta i dijaloga dragocjene su, a ljudi koji su davali sebe zaslužili su da im javne službe i predstavnici zajednice upute zahvalnost koja nadilazi razlike.

U svojoj ulozi predsjednice Europskog volonterskog centra tijekom posljednjih šest godina dodjeljivala sam i pratila Europske Prijestolnice Volontiranja i izbliza vidjela koliko prepoznavanje važnosti građana i njihova doprinosa te jasno postavljanje prioriteta i politika usmjrenih na sudjelovanje građana, mijenja gradove na bolje. To su procesi koji jačaju povjerenje, otvaraju prostor sudjelovanju i stvaraju zajednice koje su sposobnije nositi se s izazovima. To je snaga koja ne traži pozornicu, ali bez koje bi se prostor između nas opasno širio. I nije slučajno, radi se o nekima od najuspješnijih europskih gradova i zajednica.

Važno je jasno reći nešto što se ponekad prešućuje: volonterski angažman nije ukras društva. Nije dodatak, nije rubna tema, nije „lijepo imati“. To je jedan od temeljnih stupova na kojima zajednica stoji. Kada ga se gura na margine, zapravo guramo na margine vlastitu sposobnost da brinemo jedni o drugima i da kao zajednice budemo otporniji. U trenucima kada puca povjerenje, kada se društvo fragmentira, kada se ljudi povlače, upravo dobrovoljni doprinos, spremnost da se vidi i odgovori, održava tkivo koje nas povezuje.

Često se oko volontiranja stvara tzv. slatki govor, kao da se radi o nečemu laganom, ukrasu života. A zapravo, puno je ozbiljnije. To je solidarnost, ali i hrabrost. To je spremnost da se stane uz ljude koji prolaze kroz teške situacije. To je ulaganje osobnih resursa. To je odgovornost da se javno ukaže na pitanja koja nisu uvijek laka, koja izazivaju nelagodu, koja je ponekad jednostavnije prešutjeti. U mnogim slučajevima, volontiranje je bilo čin građanske hrabrosti, nenametljiv, ali duboko etičan.

Danas, kada se čini da sve to ponovno klizi na margine, kao nešto lijepo, ali ne nužno, važno je zastati i pogledati stvarnost bez uljepšavanja. U vremenu u kojem raste nepovjerenje i podjele, u kojem su institucije preopterećene ili jednostavno prekasno reagiraju, uvijek se iznova pokaže ista istina: ljudi su ti koji ispletu sigurnosnu mrežu. To tkanje solidarnosti nije romantika, već, osobito u krizama, životno važna infrastruktura zajednice. Ono popunjava pukotine, vraća osjećaj povezanosti i stvara otpornost koje nam nose dostojanstvo i zaštitu. I baš zato, moramo razmišljati o tome kao o nečemu duboko važnom.

Na ovu obljetnicu naših početaka, kada pogledam unazad, ne vidim datume, projekte i svečanosti. Vidim stotine ljudi i priča, velikih i malih, ali nikad toliko malih da ne bi nekome ili nečemu značile.

Možda je upravo zato ova nagrada opstala svih ovih dvadeset godina, zato što je svaka nova godina donosila nekoga tko bi nas podsjetio zašto to ima smisla. Angažman nas je učio da je zajednica živa, da se gradi odnosima, da raste iz povjerenja, da se čuva prisutnošću. A nagrada je bila naš način da to ne zaboravimo.

Ovaj jubilej nije kraj. Više je nalik na udah, na kratko sabiranje prije nastavka puta. Dok god postoje ljudi koji tiho drže ovaj svijet zajedno, dotle postoji i potreba da ih vidimo. Jer svake godine iznova biramo isto: vidjeti dobro. I reći mu hvala.

 

Lejla Šehić Relić